Šerijat za Belgiju!

12421536_10207694691637555_2068124738_nEvo strašne istine o meni – nisam nimalo saosećao sa Briselom pre neki dan. Ič. Nije da nisam pokušavao. Pokušao sam da izmantram dok mi ne utrne mozak da su to nevine žrtve i da čovek po prirodi stvari mora da saoseća sa nevinim žrtvama. To je mogao da bude neko moj. To je moglo da bude u Beogradu. Oh, wait.

Volim o sebi da mislim kao dobrom čoveku, pa me je ovo što ne saosećam sa nevinim žrtvama malo žuljalo, iskren da budem. Bio sam takođe malo i u problemu sa ovim što su na mrežama slavili. Nije u redu. Mislim, valjda nije. Ne možeš, jednostavno ne možeš da se raduješ nečijoj smrti. Namerno izbegavam reč „nesreći“. Takođe sam bio u problemu s ovima što su naricali. Ne zbog toga što im je narikanje isključivo i dokazano selektivno, jer za naricanje materijala ima svakodnevno, po čitavom svetu, već i zbog toga što je ono išlo u paketu sa slovom o tome koliko smo mi Srbi gadni. Toliko gadni da nije ni čudo što nas je snašlo sve što nas je snašlo. Drugim rečima, zaslužili smo šta god da nas je snašlo jer smo gadni, dok su oni u Briselu nevini.

I tako sam pokušavao da održim balans između levo i desno, i prebrodim tih nekoliko dana ko Odisej između Skile i Haridbe. A biće tih dana još. Spremte zastave. Ja sam ih, inače, najavljivao u svojim blogovima i knjizi već odavno, jedino u čemu sam se prešao jeste koliko brzo će doći i koliko često će se ponavljati. Nisam nikakav prorok već posmatram svet širom otvorenih očiju, a neke stvari su do te mere očigledne da moraš da prođeš intervenciju na mozgu pa da ih ne vidiš. I ta intervencija se zove medijsko ispiranje mozga, ali desi se da kod nekih ne uspe. Inače, častili su me redovno tada pridevima, tipa fašista, zbog toga što sam islam nazivao onim što jeste – totalitarna, ubilačka ideologija u mnogim elementima slična, a u mnogima još i gora od nacizma. Ogrnuta u veru. Što je čini neizmerno mnogo puta opasnijom. Jer, temeljna je konvencija naše civilizacije da se nečija verovanja ne dovode u pitanje. Da se neko ne uvredi. Sve drugo da, samo vera ne. Tako da, ne brinite za budućnost „terorizma“ (lično sam sklon terminu islam jer ne volim eufemizme). Evo po zapadnim medijima posle Brisela ne prestaju da vrte kako „terorizam nema veze s islamom i kako nikako ne smemo da mešamo tu miroljubivu religiju sa nekoliko radikalizovanih fanatika“, koji su se valjda radikalizovali u odnosu na Bhagavat Gitu a ne Kuran. Oni malobrojni koji su izbegli da fasuju ovaj islamolevičarski moždani virus a koji se usude da progovore, ne stignu dalje od „čekajte, bre, malo ljudi …“ Budu odmah verbalno i medijski linčovani – „Spalite ga, spalite ga! Igra igru Front nasionala!“. Jer sloboda govora, kultura dijaloga, slobodni mediji, temeljne vrednosti zapadnih demokratija.

Žonglirao sam tako sa svoje tri suštastvene ravni – filozofske, intelektualne i emotivne. Traljavo je išlo jer su mi loptice stalno ispadale. Taj filozofski i intelektualni deo trebalo bi da je prost – univerzalnost humanizma. Svi ljudi jednaki u svemu. Svestan sam da je pravda ljudska a ne božanska kategorija (Platon da ga puši) i zato treba raditi svakodnevno kroz neprekidne pomake i borbu na njenom poboljšavanju, uglavnom u pravcu toga da jači ne može neometano da tlači slabije. Da ogrnem, dakle, togu i izađem na fejs i propovedam bratstvo i solidarnost. Jer, u humanizam i verujem, nije da bih išao protiv sebe.

Problem je u tome što sam izgleda sklon Heraklitovom viđenju sveta kao mestu stalnog sukoba. I što umesto da tvrdoglavo istrajavam s hipi propovedi s venčićem maslačaka na glavi, dok kroz nekoliko milenijuma ljudi ne skapiraju stvari, više verujem u efikasnost „dobijanja po pički“ da se narodski izrazim. Iskreno, ja vam uopšte ne verujem u metodu razumnog i strpljivog razgovora sa siledžijom dok on sam ne uvidi sopstvene greške i probudi u sebi empatiju za svoje žrtve. I eventualno kajanje, izvinjenje i kako to već ide. To retko kad funkcioniše i u životu, na invidualnom planu, a kamoli u geopolitičkoj svetskoj areni. Jel vi znate za neki takav slučaj? Ja ne. Dakle, siledžija je dobio po nosu i sve što ja mogu da kažem je – neka je.

Da li će da zastanu i zapitaju se kako se i zašto to dogodilo? Preispitaju se? Neće. A evo i zašto. Kao i muslimani i Belgijanci vam isto tako veruju da su žrtve. I to potpuno nevine. I ja tu mogu da se složim. To da su i muslimani i Belgijanci žrtve. Muslimani su žrtve islama i to će i ostati sve dok se jednog dana ne prekine sa terorom političke korektnosti i otvoreno im se kaže da je njihova divljačka totalitarna ideologija neprihvatljiva za civilizovan svet i da se izvole pozabaviti njenom reformom. A jednom će morati, pitanje je samo još koliko stotina hiljada ljudi će prethodno biti ubijeno (da, da, upravo se o toj brojki radi, druga stvar je što vi prebrojavate samo zapadnoevropske žrtve). A to se neće dogoditi sve dok vi ne prestanete da serete kako je to religija mira koju zloupotrebljava grupica manijaka.

S druge strane, i Belgijanci (Francuzi, Britanci i ko god u budućnosti da strada od džihada) su takođe žrtve. Oni su žrtve svojih vlada i političkih rukovodstava. I na njima je da se takođe time pozabave. Da li će se to dogoditi? Neće. Makar ne još jako dugo. A zašto? Pa upravo zato što Belgijanci žive u ubeđenju da su nevine žrtve i da nemaju nikakve odgovornosti u onome što ih je snašlo. A vi što ih žalite i kačite njihove zastave u tom ubeđenju ih i utvrđujete. Ne može negde ono što se dogodilo u Briselu da bude „pobuna“ i to skroz legalna, a negde terorizam. Ne možeš da koristiš džihad širom planete u skladu sa svojim imperijalističkim ciljevima pri tom i demonizujući njegove žrtve a slaveći dželate a onda kad ti se to vrati kao govno na ventilatoru da jaučeš kako si nevina žrtva. Ne možeš da osuđuješ Rusiju za nepoštovanje ljudskih prava a da Saudijskoj Arabiji dodeliš Legiju časti i mesto u komitetu za ljudska prava pri UN. Mislim, možeš, ali to ima posledice. Pa onda, izvolite, suočite se sa njima.

Drugim rečima, onako kako ja vidim stvari, vi koji tapšete sirote Belgijance po ramenu pri tom deleći pravedničke packe onima s manjkom empatije, pomažete džihad.

Muslimani su sopstvene žrtve, Belgijanci takođe. A mi smo njihove žrtve. Jer uzajamno su se koristili i pomagali u tome da nas satru. A opet smo mi nekako loši.

Roza Luksemburg je jednom rekla da je najrevolucionarniji čin reći ono što jeste. Krenimo od toga. Prestanite da tetošete i sažaljevate krvnike. Već im otvoreno recite ono što jeste. A to je da ne samo da nisu nevine žrtve, već su i zločinci koji ne odgovaraju za svoje zločine. Učinite im uslugu i recite im da su zapravo vrlo krivi za ono što im se desilo. To bi imalo mnogo više smisla i efekta nego kačenje zastave po društvenim mrežama.

Ja, recimo, nemam uopšte nikakav problem da im objasnim. „Zbog ovakvih koji vam podmeću bombe po metroima i aerodromima ste nas bombardovali. Sami ste krivi za ovo što vas je snašlo i što će vas tek snaći. Bosna i Kosovo zbog kojih su Srbi bombardovani i demonizovani i gde su džihadisti igrali fudbal s odrubljenim srpskim glavama sada su glavni evropski snabdevači ISIS-a“. Jednostavno. Ne prija im da čuju, ali se zamisle.

Mi smo u ratu. I on traje već dve decenije bez prestanka. Ako toga niste svesni, operacija na vašem mozgu je uspela. On se ne vodi konvencionalnim sredstvima mada bilo je i prosipanja uranijuma po glavama, nije da nije, iako vas psiho nakaze poput Jelene Milić i Nataše Kandić mogu uskoro početi da ubeđuju kako je uranijum lekovit za reumu i išijas. Ne znam ni za jedan rat u kome stradaju oni koji su ga zakuvali. Stradaju uvek nevini. Tačno je da nije napadnuto sedište NATO-a ili EU u Briselu, već aerodrom. Ipak, Brisel jeste simbolična meta. To je prestonica Evrope, što će reći, uz Vašington, prestonica zapadne civilizacije/demokratije, smrtnog neprijatelja islama.

Ponešto o vrednostima te civilizacije možete naučiti iz činjenice da Belgijanci, bez trunke blama i sasvim otvoreno, kao nacionalnog heroja slave jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva. Reč je o njihovom kralju Leopoldu II koji je sakaćenjem i robovskim radom u smrt oterao cirka desetinu miliona ljudi. To mu dođe nekih 1.700 Srebrenica. Sa sve ženama i decom. Ili stanovnici Konga nisu ljudi? Ne znam. Do pre nekoliko decenija su ih izlagali u briselskom zoološkom vrtu ko egzotično zverinje.

Evo šta piše na spomeniku ovom zločincu u belgijskom gradu Arlonu – „Poduhvat u Kongu preduzeo sam u interesu civilizacije i za dobro Belgije“. Čiste evropske vrednosti. Belgija je, onako kako ja vidim stvari, genocidna tvorevina. Hrvatska u srcu Beneluksa.

Za sve vas koji se pravednički gnevno pitate koliko je to evropskih žrtava potrebno da se osveti bombardovanje 1999-te, evo odgovora kontrapitanjem – koliko bombi, Hagova, ekonomskog davljenja, ucenjivanja, pljačkanja i mrcvarenja je još potrebno da se Srbi rehabilituju kao ljudi dostojni slobode i života? Jer, onolike žrtve u oba svetska rata na strani saveznika, izgleda nisu dovoljne, iako smo došli do ivice biološkog opstanka. Jer ako smo mi krivi za ono što nas je snašlo, a sklon sam da radije upotrebim izraz „glupost“ umesto „krivica“, onda su i oni krivi za svoja sranja i ne vidim što bi to bila moja sekiracija. Albanci koje hvataju po nemačkim aerodromima s eksplozivom u koferima zovu teroristima, dok su kod nas bili pobunjenici. Pa eto, izvolte, poslužite se sada sopstvenim govnima.

A za one koji se pitaju kakve veze ima Kongo s napadima u Briselu, evo da odgovorim – nemam pojma. Ali mi se dopada da ponavljam priču o Belgiji kao genocidnoj tvorevini. Makar je istinita. Za razliku od ustaško-vatikanskog-EU mita o Velikoj Srbiji.

Razlika između nekadašnjih i današnjih ratova je u tome što se znalo ko ti je neprijatelj i što se očekivalo da ćeš pružiti nekakav kurčev otpor. Ako si slab da se biješ, makar ćeš dušmaninu staviti do znanja da znaš da si porobljen. E, danas više nije tako. Danas se od tebe očekuje ne samo da dušmaninu ljubiš dupe već i da se pretvaraš na sva zvona da ti je najbolji prijatelj. Štaviše, prijatelj koji nema alternativu. I, naravno, njemu ako je loše, ti najviše da naričeš, da ne bi, nedo bog, posumnjao u tvoju lojalnost.Odbrana je postala politički nekorektna.

Umesto da jaučem nad belgijskom nevinošću bez zaštite, pozivam belgijske organe reda i vojsku da se suzdrže od prekomerne upotrebe sile. Još bolje, u cilju smirivanja napetosti i izbegavanja daljih sukoba apelujem da belgijska vojska i policija ostanu u svojim kasarnama. Ono što ja na TV vidim da se trenutno dešava u Belgiji je brutalna i neumerena upotreba sile nad nevinim muslimanskim stanovništvom. Takođe, pozivam da se Belgija suoči sa svojom prošlošću i poruši sve spomenike i promeni sve nazive ulica koje nose ime kralja Leopolda II. Dalje, krajnje je vreme da se belgijsko društvo demokratizuje i u institucije sitema koje su dominantno belgijske uključi i predstavnike džihadista. Da se u opštinama poput Molenbeka sprovede referendum (pa da vidite kako će da glasaju ti mitski umereni muslimani) a potom da se formira i Zajednica belgijskih šerijatskih opština u kojima će Belgijancima biti zagarantovana sloboda kretanja i autonomija (predlažem snage Arapske lige, kao garant mira).

Jel boli? Neka boli, i treba da boli i tek će da boli. Bol otrežnjuje. Šerijat za Belgiju!

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Može biti da sam ja

La-plus-grande-source-de-stress-se-trouve-dans-votre-salon-et-vous-devriez-rapidement-vous-en-débarrasser-2Od devedeset i neke sam jako zbunjen oko tih novih humanističkih standarda empatije i pravde. Odgajan sam u duhu da su to univerzalne vrednosti koje važe za sve. Ono što nije dobro za mene, ne može biti dobro za tebe. Ono što je nepravedno za mene, ne može biti pravedno za tebe. Nešto kao, ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi čine. Deluje ko super prosto pravilo koga se nije teško pridržavati. Eto, tako sam vaspitan. I eto, u to i verujem.

Naučen sam još da je ok nevoleti (ajd da ne potežem težu reč) neprijatelja. Ne volim Nemce ni danas, a ni s Turcima nisam u preteranoj ljubavi. Naravno, nisam debil, znam da to nisu ti obični građani „savršeno normalni ko ti i ja“, što izvode pudle po parkovima i odlaze na koncerte. To su vlade i interesi i to nije isto što i građani koji su ih izabrali. Jer, „nismo ni mi krivi za Miloševića“, mada ja baš mislim da jesmo.

Prc. Nije to tako jednostavno. Jer Angela Merkel je možda malo nadrkana na Srbe, ali ona nije isto što i Helga i Hans Šmit, koji izvode pudlu u park, podgrevaju polugotovu picu i gledaju filharmonijski orkestar na TV petkom uveče. Tako da nije u redu radovati se ako Helgi i Hansu rikne rerna a pudla dobije neurodermatitis pa joj opadne dlaka. Jer nisu oni krivi što je Merkelova nadrkana na Srbiju. Da stvar bude gora, možda Merkelova uopšte i nije nadrkana na Srbiju možda su, prosto da prostije ne može biti, Srbi jednostavno nemogući i ne prestaju da nerviraju Merkelovu.

Eto, moj se patriotizam više tu ne snalazi uopšte. Narodski rečeno, nisam pametan.

Kako čovek uopšte više da prepozna neprijatelja? Eto, ni to mi nije jasno. A delovalo je tako jednostavno kad sam bio mali i igrali se Nemaca i partizana. Kako bi se sada klinci ispred zgrade podelili, živo me zanima? Ili u kompjuterskoj igrici, a 99-te je bila jedna koja je simulirala kopneni napad na tadasnju uniju Srbije i CG.

Više od dve decenije mi se sugeriše da su likovi i države koje my guts percipiraju kao neprijateljske (na skali od umereno do ekstremno) zapravo vrlo friendly i da me tuku za moje dobro. Tuku, izgladnjuju, maltretiraju, pa čak malko i bombarduju. Jer ne valjam.

Bio sam nekad prevodilac jedne novinske agencije i redovno su me slali na aerodrom kad god bi dolazio Havijer Solana (ili kad bi ono govno Petrič imao konferenciju). Gadio sam se samom sebi, a još više su mi se gadili novinari koji su se utrkivali da mu uđu u bulju, jer to je bio ultimativni izraz evropejstva. Tako sam imao prilike da čujem i ovakva novinarska pitanja – „da li EU već ima spreman paket mera za nas ukoliko pregovori zapnu ili propadnu (tad je bilo aktuelno natezanje s CG), ili s Petričem ukoliko ne isporučimo ovog ili onog“, drugim rečima, kakvu ćemo packu da dobijemo što nismo dobri. Cross my heart. A ja sam sve vreme gledao kad će da krene da curi nekakva sluz s tog zla od spodobe, da mu izrastaju zubi i kandže, da riče, da dohvati nekog iz gomile i odgrize mu glavu u maniru američkih horora visoke B produkcije. Jer meni je on bio to, zlo koje je naredilo bombardovanje moje zemlje i želeo sam da ga gađam kesom govana ili, makar simbolično, pakovanjem crvene boje.

Jer onako kako sam ja vaspitavan on je bio neprijatelj i zločinac i kontam da smo mi okupirani bili prinuđeni da s njim pregovaramo da se spašavamo, jedino nisam kontao što smo bili obavezni da mu se tako veselo uvlačimo u njegovu NATO bulju.

Ali, ko što rekoh, stvari nisu tako jednostavne ko što na prvi pogled može da se učini. Recimo, ajd da zamislimo da sam popustio svom hipi impulsu i gađao ga kesicom crvene boje tokom konferencije za štampu na Surčinu. U deliću sekunde oborila bi me sila božja na pod, vezala i zatvorila. Sudilo bi mi se možda i za pokušaj atentata ili u najmanju ruku za nasrtaj na ličnost od značaja, novine bi po svetu pisale o tome i svi bi videli kakvi smo mi Srbi zapravo. Divljaci najobičniji.

Tako to danas ide. Nije dovoljno izgubiti i priznati poraz. A, ne. Potrebno je da se zahvališ za bombe i dželatu poljubiš ruku i budeš ortak s njim. I da pokažeš da si konačno skontao da je sve to bilo za tvoje dobro. I da su sve te neprilike mogle biti izbegnute da, eto, nisi bio tako bandoglav.

Da se razumemo, ja ne kažem, možda ja nisam normalan a vi ste u pravu.

Pa eto, braniti se nije fer. Pa i kad CG glasa za tvog najcrnjeg dušmanina a neko reaguje emotivno pa otkaže gostovanje nekog jebenog pozorišta iz neke CG pripizdine, na Srbiju da se šilji kurac! Jer ne možemo nikad biti dovoljno široki, demokratični, liberalni i dovoljno veliki Evropljani, naravno da ne možemo, jer Srbi smo pobogu, zato šilji kurac i izdrkavaj za pozorište, jebo UNESCO. Naravno, ta je mera savršeno besmislena, ko što su gotovo sve naše mere besmislene i knee jerk reakcije, jer kod nas nema pameti a ni kičme bogami, da se udari tamo gde boli, ali eto, nema čovek više pravo ni da bude emotivan. Politički je nekorektno.

Oh, šta to pričam?!?! Pa sve zavisi ko se i za kim žali! Srbi naravno da ne. Rusi tek da ne pominjem. Hindusi, Pakistanci, Kurdi, tamo neki Kopti, Nigerijci, Jazidi, ukratko, sve što nije WASP, ili barem belo zapadnoevropsko, ili aj velikodušnije, zapadno (SAD i Kanada, nikako dalje) ne treba preterivati sa čupanjem kosa i grebanjem lica. Da se ne smaramo sa haštagovima, banerima, zastavama. Kako uopšte izgleda nigerijska zastava? Koga zabole. Na kraju krajeva nije li to manje više folklor tamo, a u Evropi je to ipak nekako fotogeničnije, pored toga što je civilizacijski neprimereno. Osmanovski bulevar, barokno pozorište i teroristi s kalašnjikovima. How Hollywood is that? Da ne pominjem kule bliznakinje. To je tek fleš. Nije fora u Mumbaiju recimo, nekako su oni ko cigani, zar ne?

Ukratko, vi ste jebena rasistička govna. Ali, ne kažem, može biti da ja nisam normalan.

U svetu su, od 11. septembra 2001-ve, muslimani, pardon, islamski ekstremisti, jer svi znamo da to nije isto, izveli preko 27.500 terorističkih napada, od kojih su mnogi imali i po nekoliko desetina ili stotina žrtava. Jel znate za neki, da nije Charlie Hebdo, Madrid i London? Tako sam i mislio.

Al ja vas kontam. Nije ni malo fotogenično plakati za, recimo, bliskoistočnim hrišćanima. Nekako je seljački, takoreći džiberski. Tek za ciganima u Indiji, svašta. Treba neko da vas vidi na fejsu. A tako ste moderni.

Kakva je jebena veza između Srbije, tj. Srba, i terorističkih napada u Francuskoj? Zaboga, terorizam je terorizam a žrtve su žrtve, baš sam jebeni šupak! Koliko mrtvih Francuza je potrebno da mi proradi empatija?

Na tanak led me navlačite. Začas ću da ispadnem četnik i fašista a vi nenadjebivi humanisti. To vam je inače i taktika, teranje u sramotu i ćutnju. Ili to ili linč.

Zabole me kurac.

Jer ja mislim da između Kosova i Bosne i Pariza postoji uzročno-posledična veza i to toliko očigledna da, ili moraš da odlučiš da je ne vidiš, ili radiš za neki NGO, ili već tako nešto sa briselskog pravilnika za kućni red, a čak i ne stanujemo u toj zgradi.

A veza je sledeća – Francuska, Kosovo i Bosna su najveći evropski izvoznici džihadista na Bliski istok. Eto, po nečemu i mi ne zaostajemo za naprednim svetom. Al to nije sve. Francuska je aktivno podržavala džihadiste na Kosovu i u Bosni. A podržava ih i sad, as we speak and as they count their dead, u Siriji recimo. Catch je u tome što su na Kosovu i Bosni džihadisti good guys a u Parizu su bad guys. Al ne kažem, može biti da ja nešto ne kontam, i može biti da ja nisam normalan. A da ste vi u pravu.

Devedesetih su ti isti što pucaju po Parizu aktivno odrubljivali srpske glave po Bosni i još s njima posle igrali fudbal. Bilo je ljudi koji su pokušavali da obaveste svet o tome. Nikog nije bolelo uvo. Da ne pominjem haštagove, banere ili zastave, daleko bilo. Jer sve su žrtve jednake, da parafraziram Orvela, al su neke ipak jednakije od drugih. Mi smo tu negde, čak i ispod Hindusa, dakle cigana.

Oh, bien sur, nisu mi ni madam Gotje ni msje Brije, krivi za Miloševića. Mi smo. Ja sam, baš ako hoćete, iako nisam nikad glasao za njega. Ali mi nije jasno ko je kriv za Olanda i Valsa? Jel madam Gotje i msje Brije ili opet ja?

Evo, opet nisam pametan. Jer i to je nekad bilo dosta jednostavnije. Sistem odgovornosti. U međuvremeno se i to iskomplikovalo. Obrni, okreni, ja sam kriv. Kriva sam što sam živa što bi rekla Ivana Žigon, možete me zajebavati koliko hoćete.

Gde mi je empatija? Vidim kako su uznemirene vaše pravedničke duše! Osećam vaš bol i uznemirenost!

Pa, tu je gde je i svaki dan. Bezmalo svaki jebeni dan ja vam saosećam sa svim žrtvama islama, ukljućujući i same muslimane. Izginuh kačeći i fotke i banere a šta sam članaka napisao to i da ne pominjem. U jednom sam čak i predvideo ovo što se sinoć u Parizu dogodilo, jer koliko je pameti potrebno za to? Evo, predviđam opet.

Za to sam dobijao pretnje, banove (jer sloboda mišljenja i intelektualno poštenje pre svega), etikete i poneku anonimnu bojažljivu pohvalu, ali na prajvat. Svet je opasno mesto i ne treba se igrati.

Tako da imam puno moralno pravo da danas odmaram. I da se sklonim da na miru naričete. Jer malo mi se gadite, iskren da budem. Ali ne kažem, možda sam ja. Eto, piću pivo i moliti se u nekom parku, da ne bude da ništa ne činim. Vidim, svi ste u fazonu da to pomaže. Jer molili su se i oni, ubice … svi do jednog su uzvukivali da je alah veliki, red je na vas da uzvratite svećama i djevom Marijom. Nebeski je okršaj to. Obračun bogova, cinici bi rekli obračun civilizacija. Tor protiv Zevsa, Alah protiv Isusa … Koji ste jebeni idioti.

Al ne kažem, može biti da ja nisam normalan.

Psychology: Why Islam creates monsters

by Nicolai Sennels

nicolai-sennelsPsychopathic people and behaviour are found within all cultures and religions. But one tops them all — by many lengths. The daily mass killings, terror, persecutions and family executions committed by the followers of Islam are nauseating, and the ingenuity behind the attacks — always looking for new and more effective ways of killing and terrorising people — is astonishing: hijacking jumbo jets and flying them into skyscrapers, hunting unarmed and innocent people with grenades and automatic rifles in shopping malls, planting bombs in one’s own body, using model airplanes as drones, attaching large rotating blades to pickup trucks and using them as human lawn movers, killing family members with acid or fire, hanging people publicly from cranes in front of cheering crowds, etc. It makes one ask oneself: what creates such lack of empathy and almost playful and creative attitude towards murdering perceived enemies?

This is a question for psychologists like me.

Studying the Muslim mind

1013786_310779905728329_1019055254_nNobody is born a mass murderer, a rapist or a violent criminal. So what is it in the Muslim culture that influence their children in a way that make so relatively many Muslims harm other people?

As a psychologist in a Danish youth prison, I had a unique chance to study the mentality of Muslims. 70 percent of youth offenders in Denmark have a Muslim background. I was able to compare them with non-Muslim clients from the same age group with more or less the same social background. I came to the conclusion that Islam and Muslim culture have certain psychological mechanisms that harm people’s development and increase criminal behaviour.

I am, of course, aware that Muslims are different, and not all Muslims follow the Quran’s violent and perverted message and their prophet’s equally embarrassing example. But as with all other religions, Islam also influences its followers and the culture they live in.

One could talk about two groups of psychological mechanisms, that both singly and combined increase violent behaviour. One group is mainly connected with religion, which aims at indoctrinating Islamic values in children as early as possible and with whatever means necessary, including violence and intimidation. One can understand a Muslim parent’s concern about his offspring’s religious choices, because the sharia orders the death penalty for their children, should they pick another religion than their parents. The other group of mechanisms are more cultural and psychological. These cultural psychological mechanisms are a natural consequence of being influenced by a religion like Islam and stemming from a 1,400 year old tribal society with very limited freedom to develop beyond what the religion allows.

Classical brainwashing methods in the upbringing

291421_20121123reutersadnan-abidiamrohadi004284754_orighBrainwashing people into believing or doing things against their own human nature — such as hating or even killing innocents they do not even know — is traditionally done by combining two things: pain and repetition. The conscious infliction of psychological and physical suffering breaks down the person’s resistance to the constantly repeated message.

Totalitarian regimes use this method to reform political dissidents. Armies in less civilized countries use it to create ruthless soldiers, and religious sects all over the world use it to fanaticize their followers.

During numerous sessions with more than a hundred Muslim clients, I found that violence and repetition of religious messages are prevalent in Muslim families.

Muslim culture simply does not have the same degree of understanding of human development as in civilized societies, and physical pain and threats are therefore often the preferred tool to raise children. This is why so many Muslim girls grow up to accept violence in their marriage, and why Muslim boys grow up to learn that violence is acceptable. And it is the main reason why nine out of ten children removed from their parents by authorities in Copenhagen are from immigrant families. The Muslim tradition of using pain and intimidation as part of disciplining children are also widely used in Muslim schools — also in the West.

291424_20121124reutersthaier-alsudanibaghdaddi004288081_orighCombined with countless repetitions of Quranic verses in Islamic schools and families, all this makes it very difficult for children to defend themselves against being indoctrinated to follow the Quran, even if it is against secular laws, logic, and the most basic understanding of compassion.

And as we know from so many psychological studies, whatever a child is strongly influenced by at that age takes an enormous personal effort to change later in life. It is no wonder that Muslims in general, in spite of Islam’s inhumane nature and obvious inability to equip its followers with humor, compassion and other attractive qualities, are stronger in their faith than any other religious group.

Four enabling psychological factors

Not only does a traditional Islamic upbringing resemble classical brainwashing methods, but also, the culture it generates cultivates four psychological characteristics that further enable and increase violent behaviour.

These four mental factors are anger, self-confidence, responsibility for oneself and intolerance.

When it comes to anger, Western societies widely agree that it is a sign of weakness. Uncontrolled explosions of this unpleasant feeling are maybe the fastest way of losing face, especially in Northern countries, and though angry people may be feared, they are never respected. In Muslim culture, anger is much more accepted, and being able to intimidate people is seen as strength and source of social status. We even see ethnic Muslim groups or countries proudly declare whole days of anger, and use expressions such as “holy anger” — a term that seems contradictory in peaceful cultures.

In Western societies, the ability to handle criticism constructively if it is justified, and with a shrug if it is misguided, is seen as an expression of self-confidence and authenticity. As everyone has noticed, this is not the case among Muslims. Here criticism, no matter how true, is seen as an attack on one’s honor, and it is expected that the honor is restored by using whatever means necessary to silence the opponent. Muslims almost never attempt to counter criticism with logical arguments; instead, they try to silence the criticism by pretending to be offended or by name-calling, or by threatening or even killing the messenger.

150663_440341369370360_571793557_nThe third psychological factor concerns responsibility for oneself, and here the psychological phenomenon “locus of control” plays a major role. People raised by Western standards generally have an inner locus of control, meaning that they experience their lives as governed by inner factors, such as one’s own choices, world view, ways of handling emotions and situations, etc. Muslims are raised to experience their lives as being controlled from the outside. Everything happens “insha’ Allah” — if Allah wills — and the many religious laws, traditions and powerful male authorities leave little room for individual responsibility. This is the cause for the embarrassing and world-famous Muslim victim mentality, where everybody else is blamed and to be punished for the Muslims’ own self-created situation.

Finally, the fourth psychological factor making Muslims vulnerable to the violent message in the Quran concerns tolerance. While Western societies in general define a good person as being open and tolerant, Muslims are told that they are superior to non-Muslims, destined to dominate non-Muslims, and that they must distance themselves socially and emotionally from non-Muslims. The many hateful and dehumanising verses in the Quran and the Hadiths against non-Muslims closely resemble the psychological propaganda that leaders use against their own people in order to prepare them mentally for fighting and killing the enemy. Killing another person is easier if you hate him and do not perceive him as fully human.

Why Islam creates monsters

The cultural and psychological cocktail of anger, low self-esteem, victim mentality, a willingness to be blindly guided by outer authorities, and an aggressive and discriminatory view toward non-Muslims, forced upon Muslims through pain, intimidation and mind-numbing repetitions of the Quran’s almost countless verses promoting hate and violence against non-Muslims, is the reason why Islam creates monsters.

The psychological problem within Islam

Indian_Kashmiri_Muslim_Shakeel_Bhat_British_Srinagar_200707042158136710_afpThe problem with Islam and Muslim culture is that there are so many psychological factors pushing its followers towards a violent attitude against non-Muslims that a general violent clash is — at least from a psychological perspective — inevitable. With such strong pressure and such strong emotions within such a large group of people — all pitched against us — we are facing the perfect storm, and I see no possibilities of turning it around. For people to change, they have to want it, to be allowed to change, and to be able to change — and only a tiny minority of Muslims have such lucky conditions.

Far too many people underestimate the power of psychology embedded in religion and culture. As we have already seen, no army of social workers, generous welfare states, sweet-talking politicians, politically correct journalists or democracy-promoting soldiers can stop these enormous forces. Sensible laws on immigration and Islamisation in our own countries can limit the amount of suffering, but based on my education and professional experience as a psychologist for Muslims, I estimate that we will not be able to deflect or avoid this many-sided, aggressive movement against our culture.

319772_477600002267106_2040605746_nI do believe that we, as a democratic and educated society can become focused and organised concerning the preservation of our values and constitutions, can win this ongoing conflict started by the often inbred followers of sharia. The big question is how much of our dignity, our civil rights, and our blood, money and tears will we lose in the process.